utorak, 26. listopada 2010.

Pitari, pitari...



Ovaj vikenda sam na mom najdražem otoku malo dekupažirala, u pauzama između ribolova. Moj najdraži objekt uljepšavanja su pitari. Koliko god ih šareno obukli, oni nikad nisu kič vjerojatno zato jer cvijeće u njima neutralizira sve ono što vizualno možda i...hm... ne bi bilo prihvatljivo. Evo mojih dvaju novih uradaka - u crvenom pitariću ponosno se kočoperi pilea a u žutom jedan dugovječni điran tj. pelargonia.


Ovaj post ću završiti posvetom jednoj velikoj ženi koja nije više među nama. Njeni su stihovi mnoga srca oplemenili, njezine su riječi umijele dočarati najljepše boje poput kista velikih slikara.
TI, KOJA IMAŠ RUKE NEVINIJE OD MOJIH
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

subota, 16. listopada 2010.

Stare stvari, novi look

U špajzi sam našla raritetan primjerak kartonske ambalaže za Bianca bijelu kavu. Iznutra "podstavljena" umjetnim materijalom, izvana karton sa kojeg je samo trebalo vlažnom spužvicom sastrugati ostatke "Bianca" natpisa - i medij je kao stvoren za preuređenje. Pakiraju li i danas bijelu kavu u ovako zgodne, nostalgične kutije...? Budući da je višak olovki, flomastera, markera itd. vjerojatno mnogima gorući problem - u šta je bolje preurediti ovakvu prekrasnu kutijicu nego u držač za olovke!


Nakon ovog projekta su me zasvrbjeli prsti za reciklažom! Trenutno sam u fazi proučavanja svega što je odbačeno, napušteno i što naprosto vapi za makeoverom - plastične, kartonske i druge ambalažice, kutije davno istrošenih krema, stare stolice, cipele - ma nema stvari kojoj se uz malo volje i mašte ne može udahnuti novi život! Imaju li stvari dušu - ako su stare i odbačene onda imaju, a udahnuli su im je ljudi koji su ih posjedovali. Jedan razlog više da im pružimo još jednu šansu za novi život. Surfajući netom u moru, zapravo, u bujici ideja naiđoh na ovaj prekrasan primjer gdje je talent za umjetničkim oživljavanjem napuštenih stvari autor spojio sa smislom za biznis. Ova obnovljena sjedalica, fotelja, štagod, košta ni manje ni više nego - 3000 funti! Hm, kad bolje razmislim i ja u svojoj kancelariji imam jednu ovakvu socrealističku fotelju...
Ovu priliku ću iskoristiti i da vam pokažem fotku radova sa jednog štanda koji su mi prije mjesec dana na Šibenskom srednjevjekovnom sajmu oduzeli dah. Također se radi o recikliranim stvarima - starom stolcu, baulu (odnosno, kovčegu za posteljinu), noćnom ormariću i još mnogo toga .... Od svih štandova koji su nudili zaista famozne stvari, ja sam se najduže zadržala kraj ovog , jasno vam je zašto - ovu krasnu kombinaciju shabby shica i decoupaga trebalo je ovjekovječiti na blogu!

srijeda, 13. listopada 2010.

Grad mirisa, boja i začina

Prošli tjedan ostvarila sam svoju staru želju i posjetila Istanbul.
Veličanstveni grad koji se proteže na europskoj i azijskoj strani kontinenta osvaja posjetitelje svojom toplinom, vedrim ljudima i veličanstvenim građevinama iz bizantskog i otomanskog perioda. Imali smo taj peh da u Istanbul dođemo u 5 sati popodne kad je poslovično tamo najveći prometni krkljanac te da iz prve ruke doživimo probijanje kroz kolonu vozila koje je trajalo puna tri sata od ulaza u grad do našeg hotela smještenog u staroj gradskoj jezgri. Neponovljivo iskustvo! No iako svi pričaju o nediscipliniranoj vožnji Turaka, na terenu stvari izgledaju skroz drugačije - u prometnom kaosu svi na neki fascinantni način stižu na svoj cilj bez ugrožavanja ostalih sudionika u prometu, bez nervoze i ljutnje karakteristične za naše vozače. Na donjoj fotki možete vidjeti prometni krkljanac na mostu koji spaja azijsku i europsku stranu grada.



U Istanbulu svaki trg i ulica naprosto ključaju životom i specifičnim istanbulskim trgovačkim duhom. Prodaje se u trgovinama, na bazarima, na ulicama, i to sve - od igle do lokomotive. Želite li nositi brandiranu odjeću? Nema problema, na svakom koraku netko vam nudi vrlo dobre kopije Lacoste, Prade, Gucci - mislim da neću pretjerati ako kažem da se u Istanbulu može nabaviti skoro svaki brand i to po povoljnim cijenama. No, nemojte se zavarati sa brojnim natpisima na internetu u kojima se tvrdi da je Istanbul u globalu jeftin grad, jer je on to davno prestao postojati. Autorica ovog teksta je, primjerice, dvije tuske kave platila 12 lira a to je oko 40-tak kuna u našem novcu, dva kebaba sa pićem i prilozima - 40 lira (oko 160 kn) i dva bureka (koji nisu ništa bolji od naših) 8 lira što je trideset i nešto kunića. Ne dvojim da se u četvrtima udaljenim od centra može jeftinije objedovati, no kad na raspolaganju imate svega tri dana onda ne možete birati.

Što se tiče Grand Bazara ili Kapali Čaršije - obavezno je posjetite, no kupnju na tom mjestu savjetujem samo onima koji imaju volje da se do besvijesti cjenkaju sa lukavim turskim trgovcima. Kupnja u Grand Bazaru nije isplativa investicija jer isti proizvod možete svega par ulica dalje kupiti i za tri puta manju cijenu. Turci inače imaju prekrasne ćilime, zlatninu, suvenire - no kad uđete u Grand Bazar postoji opasnost da se "blokirate" kao ja od prevelike količine informacija i da, naprosto, ne znate kamo biste krenuli i što kupili.



Od drugih mjesta koja sam posjetila moram spomenuti egipatsku tržnicu - carstvo mirisa, začina, čajeva, ulja, prirodnih sapuna, nakita i svega onoga što uljepšava život. Za razliku od razvikanog Grand Bazara ovdje možete povoljnije šopingirati, a prizori na koje nailazite - brda cimeta, vanilije, šafrana, jasmina itd. - naprosto su melem za nos i oči. Na donjoj slici je jedan tipičan štand sa egipatske tržnice.



U Topkapi palači, koju na žalost nisam fotkala zbog problema sa digitalcem, možete vidjeti bogatstvo od kojeg zastaje dah - zlatom i rubinima optočene sablje, zlatna prijestolja i kolijevke, 86-karatni rubin, dijelove tijela Ivana Krstitelja, Muhamedov otisak stopala i Mojsijev štap - ukratko, mjesto koje morate posjetiti.
A tu su, naravno, i plava džamija, Aja Sofija, slavni obelisk podignut 1500-te godine prije Krista, Zmijski stub, Galata kula i još mnogo, mnogo veličanstvenih tragova povijesti koje morate vidjeti.





Noćni život u Istanbulu posebna je priča. Najvećim dijelom odvija se u ulici Taksim gdje su na stotine lokala, noćnih klubova, a na otvorenim uličnim prostorima umjetnici razveseljavaju prolaznike svojim glazbenim točkama ili trbušnim plesom. Odasvud vas veseli ljudi zovu da im se pridružite, zapjevate i zaplešete sa njima! Napokon sam imala prilike vidjeti i slavne trbušne plesačice i znate šta - uživo su još ljepše i gracioznije nego na slikama! Prekrasni parei kojima su omotane urešeni su dukatima koji zveckaju pri svakom pokretu i uz taj modni detalj se veže slijedeća priča - prvotno su trbušne plesačice bile Romkinje i budući da su za svoj ples od bogataša dobijale dukate ušivale su ih u svoje marame da ih ne bi izgubile.
No ono što me najviše oduševilo u Istanbulu to su - ljudi. Budući da naš jezik ima u sebi dosta turcizama, Turci vrlo brzo shvate odakle ste i tad vas sa širokim osmjehom na licu tapšaju po ramenu i zovu "komšija". Veseli, ljubazni prema gostima, uvijek spremni pomoći - Turci su primjer na koji bi se trebali ugledati i Hrvati kada im ljeti dolaze turisti. U razgovoru sa jednim Turčinom on me upitao zašto su Hrvati uvijek tako mrki i neraspoloženi. Uz crvenjenje obraza pokušala sam to opravdati teškom gospodarskom situacijom no bilo je očito da to nije ispravan odgovor. I za kraj - kada dođete u Istanbul obavezno probajte neku od njihovih bezbrojnih delicija - baklavu, kebab, japrak, halvu, lokum... ma tko bi to sve nabrojao. Istanbul je grad kao stvoren za gurmane i ljude koji uživaju u životu. Nadam se da ću ga još barem jednom posjetiti.