nedjelja, 19. prosinca 2010.

Uz sjaj svijeća

Veliki sam ljubitelj opuštajućih zimskih večeri uz sjaj svijeća.Dobra knjiga ili film, čaj, i svijeća koja smirujuće obasjava sobu ... divota.
Ove godine odlučila sam uživati u treperavoj svjetlosti uz svijeće vlastoručno ukrašene.  Svijeće na prvoj fotki sam dekupažirala, na ovoj drugoj sam se već malo poigrala bojicama i strukturnom pastom radi postizanja 3D efekta.
Na žalost, nisam predvidjela jednu stvar - nakon što sam ih ukrasila sad mi ih je žao upaliti da izgore. :))

petak, 17. prosinca 2010.

Predbožićni Giveaway

Božić je vrijeme darivanja, pa sam i ja odlučila darovati nekog od vas!

Za ovaj giveaway sam pripremila sam hand-made ogrlicu, u meni dragoj srebrno-crnoj varijanti. Uz kolajnu dobitnici/ku idu i salvetice koje će, nadam se,  korisno poslužiti.


Sve što trebate učiniti jeste postati moji sljedbenici (ako to već niste), ostaviti komentar i napisati što mislite o ovom mom prvom giveawayu, te staviti jednu od ove dvije fotke na naslovnicu svog bloga sa direktnim linkom  na post.
Giveaway traje do 5. siječnja 2011. godine.
Pozdravljam vas, odoh nešto dekupažirati.:))

utorak, 14. prosinca 2010.

Putujmo u - Pariz!

Neki od vas koji pratite ovaj moj blog i uveseljavate me svojim komentarima vjerojatno razmišljate ovih dana kamo za Novu godinu. Ako planirate putovati, krajnje je vrijeme da se odlučite za željenu destinaciju budući da ona najatraktivnija putovanja znaju biti popunjena i mjesec dana unaprijed. Onome tko može i želi negdje otputovati toplo ću preporučiti doček Nove Godine u Parizu, gdje sam i ja dočekala prošlu Novu godinu.

                                                     Louvre
 Pariz je grad kojeg morate vidjeti barem jednom u životu. Naglasak je na "barem" jer se radi o velebnom, ogromnom gradu u kojemu mnogi provedu i svoj život a da ga cijelog nisu upoznali.Pariz je ljepota, poezija, umjetnost, povijest. Svaki bulevar, svaka avenija, nosi svoju priču koja čeka da je poslušate. Za Parižane sam čula negativne stvari - da ne žele s turistima pričati na engleskom, da su drski i odnose se prema vama sa visine. No, ljubaznost slučajnih prolaznika koje bih zaustavila i pitala gdje se nalazi  neka ulica, kao i konobara po restoranima, trgovaca u dućanima - razuvjerila me u ovoj predrasudi. Ono što će vam sigurno upasti u oko na pariškim ulicama su brojni beskućnici koje ne možete ne primijetiti. Iznenadilo me kad sam saznala da je znatan broj tih ljudi visokoobrazovan i da mnogi biraju beskućništvo kao specifičan životni boemski stil. Pariz je grad koji se, koliko god to čudno zvučalo, ponosi svojim beskućnicima.

                                                     pogled s rijeke, slikano iz autobusa

Latinska četvrt, Saint Germain, Sorbona, Louvre, Champs Elysees, Napoleonova grobnica Dôme des Invalides, trgovi Concorde, Bastille, Republique, Vendome, Trocadero, Etoile, Eiffelov toranja - samo su neke od znamenitosti koje morate vidjeti u Parizu. I obavezno se provozajte rijekom Seinom - mi smo se odmah navečer po dolasku u Pariz spustili u jedan od desetaka brodova koji razvoze turiste, i ta mi je vožnja ostala u predivnom sjećanju - sve okićeno, velebne građevine duž obale, i prekrasni Eiffelov toranj osvijetljen tisućama svjetiljki...


                                                               slavni toranj noću i...

                                           ... red za ulazak u toranja preko dana - tko voli nek izvoli :))

Naš je hotel bio smješten pored "ozloglašenog" Pigalla tako da nam je s jedne strane bila romantična i umjetnička četvrt Montmartre kroz koju su prošli neki od najslavnijih umjetnika svih vremena, a sa druge obilje sex i peep shopova sa raznim čudesima u izlozima za koje ja i moj dragi nismo ni znali da postoje!:)
Na sljedećoj slici možete vidjeti mene u ulici Montmartre koja obiluje umjetnicima, slikarima, galerijama i meni je to bio najljepši dio Pariza kojeg sam vidjela.


                                   Moulin Rouge - svega par metara od našeg hotela gdje smo bili smješteni

Francuski restorani i pizzerie su posebna priča. Ako želite zaista nešto konkretno pojesti i pri tome ne bankrotirati - nema druge nego da odete u neki fast food ili kod Arapa na kebab. Naime, porcije u restoranima su tako male, skoro dječje, da padate u iskušenje upitati konobara da li je to samo predjelo. No, ako poželite sebi kupiti vino, domaći sir, ili neku drugu deliciju - tad je izbor zaista velik. A što se shopinga tiče - ako ste dubljeg džepa tad vam je samo nebo granica. U suprotnom, ispod Montmartrea (taman preko puta mog hotela) imate cijelu koloniju arapskih dućana u kojima se možete lijepo obući, kupiti CD-ove sa šansonama, parfeme i sve ostalo što možete zamisliti.


                                                     ulaz u jedan francuski restoran

Doček Nove godine u Parizu nudi vam bezbroj mogućnosti, što naravno ovisi o vašim željama ali i bogatstvu kojim raspolažete. Ako imate koju kunu viška otiđite u Moulin Rouge (ukoliko uspijete uhvatiti kartu jer je pred vratima uvijek kilometarski red). Ja sam se odlučila na doček Nove na Champs Elysses, među milijunima ljudi različitih vjera, boje kože, rasa - i to je nešto što nikad neću zaboraviti. U ponoć kad je Eiffelov toranj počeo bljeskati sa svojim bezbrojnim lampicama ja sam se možda po prvi puta u životu osjetila kao - građanin svijeta.

nedjelja, 12. prosinca 2010.

Bijeli Božić...

"Ja sanjam jedan bijeli Božić..." čeznutljivo pjeva Crvena Jabuka na radiju.

Eh, i ja bih željela isto. Nikad do sad u svojih trideset i kusur godina nisam guštala u bijelom Božiću. Kod nas u Dalmaciji u to vrijeme obično pada kiša, puše bura, a snijegu (i to bljuzgavici) se možemo nadati tek u siječnju ili veljači. Kako stvari stoje burovito i kišovito vrijeme bit će i ove godine - tako da mi jedino preostaje da čeznutljivo gledam prekrasne pejzaže Like, Gorskog Kotara, austrijskih Alpi i sanjam o drvenoj, planinskoj kućici sa kaminom u kojoj je toplo i miriše po narančama, dok kroz zamagljena prozorska okna promatram krupne pahulje kako lepršaju i padaju na meki, bijeli sag...

Moj san o bijelom Božiću u decoupage-shabby verziji koju sam napravila na tvrđem kartonu izgleda otprilike ovako:

nedjelja, 5. prosinca 2010.

Christmas box, neobični kolačići i jedna isprika

Prije par dana sam u jednim novinama pročitala skroz neobičan recept za pravljenje kolača od maslinovog ulja i crnog vina!
Vino i ulje - hm, razumjet ćete zašto sam bila sumnjičava. Obožavam i jedno i drugo, no strpati te sastojke u kolač - zvučalo mi je vrlo čudno. No kako me privlače neobični kombinacije ukusa odvažih se, pa sam napravila taj više nego jednostavan kolač. Rezultat - fenomenalan! Sočan kolačić koji svojim ukusom uopće ne odaje svoje neobične sastojke.
Tko želi isprobati, evo postupka: u jednoj posudi pomiješajte 2 i pol šalice oštrog brašna, pola žličice praška za pecivo, sol, malo papra, žlicu svježeg sjeckanog ruzmarina, 3/4 šalice smeđeg šećera, a u drugoj posudi miješajte 2 jaja, 1/2 šalice maslinovog ulja, 2/4 šalice crnog vina. Zatim te dvije smjese sjedinite, te ulijte u plići kalup (neka kolač ne bude deblji od 1 cm) i pecite. Kolač je naročito ukusan kad odstoji.
A dok se kolač pekao, ja sam dovršavala svoju "Christmas box" kako sam je nazvala. Za njenu izradu koristila sam salvetu koju sam dobila na poklon od dragih blogerica, i to njen glavni motiv kao i onaj prvi sloj ispod motiva. Osim bordure, nisam željela dodatno po njoj "kemijat" da ne bih skrenula u kič.
 I za kraj dugujem jednu ispriku. Naime, RockGranny me mailom obavijestila da ona ipak nije dobra vila koja me obradovala ovim salvetama! Stoga, a budući da se želim zahvaliti plemenitoj duši koja me obradovala tim poklonom, molim je ovim putem da mi se javi ili na blog ili na mail i ovim joj se putem ispričavam što sam je iz neznanja preskočila navesti u linkanom postu!

srijeda, 1. prosinca 2010.

Napravimo sami božićne kuglice!

Evo, ugazili smo i u prosinac i polako nas počinje obuzimati blagdansko raspoloženje. Još malo pa ćemo dekorirati stan, okititi bor, napraviti ukrase. Vjerujem da mnogi od vas žele da vam ovaj Božić po nečemu ostane u posebnom sjećanju, a najbolji način za to jeste - da osmislite nešto novo, kreativno, nešto po čemu će vaš dom bljesnuti novim sjajem! Ovaj post sam odlučila posvetiti kuglicama koje stavljamo na borić ili ih, pak, koristimo za neke druge dekoracije. Izdvojila sam nekoliko zgodnih tutorijala za izradu kuglica, i nadam se da će vam neki od njih koristiti barem kao inspiracija za neku vlastitu ideju.
1. Kukičane kuglice
Tko je vičan kukičanju ovog Božića  može napraviti prekrasne kukičane kuglice! Izrada je jednostavna, a sve što vam je potrebno jeste konac i igle za kukičanje i gotove kuglice. Na ovom linku možete pronaći izvanredan tutorijal o kukičanju kuglica za borić.
2.Kuglice sa dugmićima


Evo jednog maštovitog načina kako možete iskoristiti višak dugmića koji vam je preostao nakon vaših krojačkih avantura - polijepite ih na kuglice, tutorijal možete pročitati ovdje! 
3. Oslikane staklene kuglice
Kuglice možete napraviti tako i da oslikate staklene kuglice. Tehnika je malo zahtjevnija od ovih ranije navedenih, no konačan rezultat je - genijalan! Link.http://www.joggles.com/bauble-tutorial.htm
4.Bilje u kuglicama

I za kraj evo jedna zaista maštovita ideja - u staklene ili plastične kuglice sa kojih se može odvojiti "kapica" možete staviti osušene biljčice , npr. lavandu, imelu, suho lišće po izboru itd. Studio LandRitch prodaje ove kuglice po cijenama od 10-15 dolara, no - uz malo truda vi ih možete i sami napraviti!

Eto, nadam se da će vas inspirirati neka od ovih ideja , a sad kuglice u ruke i na posao!

nedjelja, 28. studenoga 2010.

Šaljete li čestitke?

Već godinama nisam slala čestitke preko pošte,čisto zaboravila kraj e-mail i sms



Nisam poslao čestitku ima sto godina. Uglavnom sms ili poziv. Žalim za nekim starim vremenima kada je slanje čestitki bila uobičajena pojava
 
Ne. Nit dobijam nit saljem.


Ovo su neki od odgovora na pitanje "šaljete li čestitke" sa jednog foruma. Kad nekome danas želite čestitati Božić, Novu Godinu i slično, fino otipkate poruku na mob ili, jednostavno, pošaljete mail. I stvar je riješena. Nema više gnjavaže sa odabirom čestitki, kupnjom markica, odlaskom u poštu... postali smo vrlo, vrlo komodni. I hladni baš poput mobilnih uređaja koji su nam postali neophodno sredstvo komunikacije.
Ja se, pak, sjećam nekih drugačijih vremena kad su kupnje čestitki, te njihovo slanje i primanje predstavljali pravi ritual.Kao dijete jedva sam čekala božićne i novogodišnje blagdane upravo zbog čestitki.Bila sam strastvena kolekcionarka čestitki, naročito ovih božićno-novogodišnjih. Svaki dan bih se sjurila niz stepenice do poštanskog sandučića i nestrpljivo virkala unutra, kroz rešetkice, ne bih li ugledala neku novopristiglu čestitku. A kad bi neka napokon pristigla, radosti ne bi bilo kraja!
 
 
Sa posebnom strašću sam ih razvrstavala - na jednu hrpicu one sa zimskim pejsažima, ptičicama u snijegu, Djeda Mrazom, a na drugu one elegantne sa božićnim aranžmanima, svijećama, kuglicama. Nekako sam uvijek i bez da pogledam tko je pošiljatelj već prema samom motivu na čestitci znala tko je šalje. Guštala sam u slanju čestitki dragim ljudima - u mojoj obitelji ja sam bila ta koja ih je uvijek birala! U cijeloj toj priči oko slanja i primanja čestitki osjećala sam ono što odavna u ovoj eri sms-ova osjetila nisam - toplinu i ljubav dragih ljudi koja je stizala zajedno sa tom šarenom  kartom pečatiranom poštanskim žigom iz gradova miljama udaljenim od moga.
Moje kolekcije čestitki odavna već nema, izgubila se u nekoj od onih selidbi kroz koje svatko barem jednom u životu prođe.  Čestitke više ne šaljem ni ne primam, no ove godine sam ih evo nekoliko izradila. 
 

 


Za koji dan možda ću ponovno, kao ono dijete od prije tridesetak godina, staviti ih u kuvertu i poslati na neke adrese. Tko zna, možda još ima ljudi koji im se umiju radovati kao i ja prije toliko godina. E, i ponovno sam ih počela skupljati, no ovog puta one vrlo, vrlo stare koje se mogu kupiti na antiknim sajmovima. Već sama činjenica da su svjedoci nekih sasvim drugačijih vremena od ovih danas čini ih vrijednima.

nedjelja, 21. studenoga 2010.

Plavo i bijelo

Za sad me još uvijek nije uhvatilo New Year raspoloženje. Lunjam po vašim blogovima, upijam božićno-novogodišnje ideje i najvjerojatnije ću već slijedeći tjedan započeti svoje prve blagdanske projekte između ostaloga i stoga jer je nemoguće ostati bez inspiracije u toj masi internetskih kreativnih ideja. No, za sad sam još uvijek u nekom drugom filmu.
Baš sam nekidan razmišljala o tome koji bi grad, državu htjela posjetiti sada, ovog trena a da tamo još nisam bila. Vjerojatno zbog utjecaja tmurnih, kišnih dana koji su se zaredali jedan za drugim, u mislima sam otputovala na jedan sunčani otok - Santorini. To je jedan od najljepših grčkih otoka, oblikovan ogromnom vulkanskom erupcijom koja se dogodila oko 1650. godine prije Krista. Prije nekog vremena kolegica mi je pokazivala slike koje je snimila na tom krasnom mjestu kojeg posjećuju turisti i umjetnici cijelog svijeta. Ostala sam zapanjena količinom ljepote koju sam vidjela. Samo dvije boje zastupljene su u arhitekturi ovog otoka - plava i bijela. U toj priči bijela boja je nešto poput granice koja našoj mašti brani da poistovjeti ovaj krasni otok sa velikim plavetnilom koje ga okružuje sa svih strana, i odozdo i odozgo.
Teleportirana u mislima na ovaj topli, mediteranski otok, odlučila sam svoj najnoviji projekt posvetiti, a čemu drugom, nego plavoj i bijeloj boji koje su simbol Mediterana a posebno Santorinija. Zahvaljujući poklonu dragih kreativki o kojima sam pisala u ranijem postu, nastao je ovaj komplet - šalica (kupljena u Plodinama po super cijeni od 4.99 kn, tamo zaista ima zgodnih i jeftinih stvari ko stvorenih za naš hobi!), tanjurić i kutijica kojoj još nisam odredila namjenu. Malo vedrine u ove sumorne, jesenske dane!

ponedjeljak, 15. studenoga 2010.

Makeover škrinjice

Ovaj  vikend sam bila vrijedna. Već mjesecima me bode u oko jedna škrinjica, koja je izvorno bila u tamnoj boji drveta da bih je ja u jednom od svojih neuspjelih eksperimenata pretvorila u nešto šargasto-pirgasto, bože sačuvaj... Nakon toga bacila sam je u špajzu, ljuta što mi ne pada na pamet u što bih je mogla preurediti i koji motiv postaviti između njenih njenih ugraviranih rubova.
I onda sam odlučila, bit će to klasika - crveno sa crnim ornamentima između rubova, a rubovi u crnoj boji. No, kako to obično biva, u samom procesu rada - inspiracija me povela u drugom pravcu! Nakon što sam cijelu škrinjicu dekupažirala salvetom, rubovi su ostali u žućkastoj boji ranijeg propalog projekta. I - to mi se učinilo ok!
Stoga sam, umjesto planirane crne boje, rubove, ručkice i metalne dijelove najprije obojala u zlatnu akrilnu boju, a nakon toga sve lagano prešla bitumenom. Voila!

srijeda, 10. studenoga 2010.

Idemo se još malo upoznati!



Draga kreativka Mare me je počastila ovom slatkom nagradicom, pa hajde da odgovorim na pitanja koja su stigla u paketu sa spužvastim Bobom!


1. Zašto si stvorila blog?

Ovo nije moj prvi blog, bilo ih je još no na njima se nisam bavila kreativom nego nekim sasvim drugim stvarima. Ideja za ovakav blog mi je pala odjednom na pamet, nakon što sam cijeli dan surfala po kreativnim blogovima i upijala svu ljepotu sa tih stranica, jednostavno sam osjetila potrebu da postanem dio te pozitivne virtualne zajednice. I - evo me!


2. Koju vrstu blogova čitaš?

U zadnje vrijeme isključivo one koji se bave stvaranjem, ručnim radovim i slično, no ponekad mi se omakne i izlet u blogove koji se bave društvenom stvarnošću, ili možda bolje reći - irealnošću - koja nas okružuje.


3. Imaš li omiljenu marku dekorativne kozmetike?

Balea.:)) Šalim se. Od svačeg po malo. Ipak mi je dobra, stara "Nivea" nekako najviše prirasla srcu.


4. A odjeće?

Volim se oblačiti u Mango prodavaonicama, nije neka marka ali mi se sviđaju njihove boje, krojevi, ideje. Izbjegavam odjeću sa vidljivo otisnutim markama proizvoda jer ne želim sličiti na pokretnu reklamu. Često surfam E-bayom nastojeći uhvatiti bezobrazno skupe dizajnerske komade robe po normalnim cijenama - e, kad mi to uspije onda likujem cijeli dan!


5. Koji proizvod dekorativne kozmetike ti je najbitniji?

Definitivno - olovka za oči. Iza nje odmah dolazi sjajilo za usne. Nikad se nisam previše trackala, valjda zato i imam ovako dobar ten. :))


6. Koju boju najviše voliš?

Ljubičastu, a odmah iza nje bordo, boju trule višnje. Te su mi dvije "naj" no u suštini volim sve boje.


7. Tvoj parfem?

Parfemi su moja ovisnost, imam ih toliko da ćemo prije ući u EU nego ih sve potrošim! Ipak, izdvojila bih "Chloe".


8. Koji film najviše voliš?

Ja sam filmofil, ne prođe niti jedan tjedan a da ne odgledam barem dva filma. Moj najdraži film je "Bladerunner" iliti "Istrebljivač" po naški, a zatim klasici - Ben Hur, svi od Hitchocka , "Paklena narandža" itd.


9. Koje države želiš posjetiti i zašto?

Želim posjetiti Grčku jer obožavam antičku mitologiju, filozofiju i književnost. Također, Sirija i Egipat su na listi mojih želja - kao što vidite privlače me najviše kolijevke svjetskih civilizacija, možda sam, tko zna, u prošlom životu bila neki rimski vladar ili faraon .:)


Nagradu proslijeđujem svim dragim kreativkama koje su moji sljedbenici a do sada nisu sudjelovale u ovoj igri!

ponedjeljak, 8. studenoga 2010.

Čarobni dvorci

U zadnjih godinu i nešto puno sam putovala. Negdje duboko u meni čučao je putnik i sve ove godine čekao svojih pet minuta. Kad čovjek poželi putovati? U mome slučaju, onda kad životna okolina na neki način postane zatvor, kad ti postane jasno da život nije i ne može biti pravocrtno gibanje posao-kuća-posao i tako iz godine u godinu. Nakon što sam se razočarala zbog mnogih nekorektnih stvari na poslu (vi radite, drugi napreduju - poznato?) i uz to još i razboljela, u meni kao da se probudila glad za izlaskom iz svakidašnjice koju nam drugi nameću. Niti dvije operacije prošle godine nisu me spriječile da posjetim Bavarsku, Novu godinu dočekam u Parizu, a ovo proljeće vidim i Veneciju, prije mjesec dana Istanbul. I nekako mi se sa tom novom filozofijom vratilo i zdravlje i osmjeh na lice. Putovati i stvarati - formula za ispunjen život!
Prošle godine u ovo doba posjetila sam bavarske dvorce i sad kad se u sjećanjima vraćam u to putovanje mislim da neću pogriješiti kada kažem da je te krajeve najljepše posjetiti u jesen. Dakle, ako je netko od vas sada slobodan i ima par dana sačuvanog godišnjeg odmora - krenite i nećete požaliti! Bavarska, najbogatija regija Njemačke, predivna je u svako godišnje doba, ali naročito u ranu jesen kad se bujne bavarske šume odjenu u zagasite boje.
U Bavarskoj, inače, možete zaista fino papati, naravno ukoliko volite kobase i začinjeniju kontinentalnu hranu. I sve to zatim zaliti sa slavnim bavarskim pivcem. Obzirom da nisam baš neki veliki ljubitelj mesa i piva u kombinaciji, ja sam se "utješila" sa bavarskim slasticama. Ovako izgleda tipična bavarska pekara.
A tu su i dvorci, zaista ih mnogo ima i svaki izgleda bajkovito. No, najljepši su oni koje je podigao bavarski kralj Ludvig II, zanesenjak koji je imao taj peh da postane kralj sa dušom umjetnika i sanjara, a to nikako ne ide zajedno. Uz to je bio i homoseksualac - što je u ono doba, osobito kad se radilo o kraljevima od kojih se očekuje da omoguće državi prijestolonasljednika, bilo nedopustivo.
Ludvig II - nesretni bavarski kralj

Umjesto da ratuje i osvaja teritorije te se bavi političkim perfidnostima, Ludvig se odlučio na nedopustiv grijeh - novac iz državne kase je doslovno praznio da bi gradio dvorce po bavarskim šumama u kojima je vrlo rado ugošćavao Richarda Wagnera, svog velikog idola kojemu je ujedno bio i mecena. Upravo prema sadržajima Wagnerovih opera ukrašena je unutrašnjost ovih dvoraca kao i okolina, a omiljena figura koja je korištena u dekoracijama interijera i eksterijera jest labud koji je ujedno i središnji motiv Wagnerovih bajki.

crni labud iz Wagnerovih bajkovitih opera

Evo slika dvaju najpoznatijih dvoraca Ludviga II - Neuschwanstein, kojeg možete vidjeti na špici Disney crtića i Herrenchiemsee koji je trebao biti njemački Versailes ali, na žalost, nikad nije dovršen jer je Ludvig za vrijeme njegove gradnje proglašen ludim od strane svojih protivnika kojima se dizala kosa na glavi zbog njegova trošenja novca na gradnju dvoraca, a zatim najvjerojatnije i ubijen (pronađen je mrtav u jezeru zajedno sa svojim liječnikom). Imao je samo 40 godina.

Za razliku od ostalih putovanja za koja je dovoljan običan turistički vodič, ovo putovanje imalo je svoju posebnu priču o nesretnom kralju koji je bio neshvaćen za života a slavljen poslije smrti. Možda mi je stoga i ostalo u sjećanju, te sam upravo zato i odlučila sa vama podijeliti svoja sjećanja na ove prekrasne dvorce i prirodu koja ih okružuje.

subota, 6. studenoga 2010.

Šparoge i još ponešto

Da šparoge rastu u rano proljeće, to svi znamo. No izgleda da su, eto, počele rasti i u kasnu jesen! Ovu fotku moram s vama podijeliti, snimljena je prije tri dana na otoku Žirju. U šetnji prirodom najprije sam naišla na jednu prekrasnu, sočnu šparogu, no kako sam mislila da je to samo izolirani slučaj, hir prirode ili nešto takvo, nisam je ubrala niti snimila. No budući da sam nakon toga naišla na još nekoliko vrlo lijepih primjeraka, odlučila sam to fotkati, jer priznat ćete - jesenje šparoge i nisu baš tako česta pojava!



Inače, drage moje kreativke, već neko vrijeme muku mučim sa običnim, neuglednim bocama u kojima držim kupinovo vino koje smo ja i moj darling pravili ovo ljeto. Odlučila sam taj čarobni napitak koji naprosto obožavam smjestiti u bocu prikladno uređenu za tu deliciju, i za to mi je poslužila prazna, oprana i zaboravljena boca od Ballantines koju sam obukla - a u šta drugo nego kupine!



Imam još brdo boca, tegli, limenki itd. koje čekaju na svoj makeover, a budući da me je Rockgranny oduševila svojom pošiljkom, izgleda da mi neće nedostajati ni lijepih salveta za te sve ideje! Hvala dragoj kreativki što mi je uljepšala dan svojim poklonom, obožavam ovakva iznenađenja!



srijeda, 3. studenoga 2010.

Jesen i... recesijski lavor!

Još kao dijete znala sam u ranu jesen promatrati oblake kako se naguravaju na intenzivno plavoj nebeskoj površini. Jeste li primijetili kako su oblaci intenzivno pahuljasti i veliki u jesen, a kako se dan bliži kraju počinju se istapati u svim mogućim nijansama gorećeg sutona? Eto, ja volim jesen zbog njezinih boja, zbog polaganog ritma u kojem dani prelaze u noć, i neka je mračno, i neka dan kratko traje - ja je volim. Volim miris kestenja i toplinu šalice čaja u ruci, volim igle za pletenje i vezenje sa kojima se družim dugo u noć, volim dobru knjigu dok vani puše vjetar i munje prekidaju kišnu noć, volim bundeve i šipke, volim zvuk uvelog lišća koje šušti po nogama i služi kao hrana zemlji za novi život. Svake jeseni prepuštam se razmišljanjima, sjećanjima, šetnjama, stvaranju - jesen je moja muza.

I da, volim je iako sam jedne kasne jeseni ostala bez nekoga tko me je volio najviše na svijetu, njezin brižni glas i grleni smijeh uvijek mi odzvanjaju u ušima. Ponekad mi se čini da je i ona zagrnuta u šal od sjećanja i bajki jednostavno odšetala u jesenje veče.

Evo nekoliko jesenjih fotki snimljenih kraj Prokljanskog jezera pored Šibenika, bez photoshopa i sličnih alata, jer jesen je najbolji slikar kojemu intervencije nisu potrebne:



No da ne bi ispalo kako sam se samo prepustila nostalgičnom raspoloženju i sanjarenju, evo i jedan moj najnoviji uradak nastao nakon jedne akcije na obližnjem - smetlištu! Dakle, moju strast za prekapanje po tuđim otpatcima (koliko god to bilo bizarno, jelte) već znate, i ovom prilikom ću vas razveseliti sa preobrazbom jednog emajliranog, starog, olupanog lavora ili kajina po dalmoški. Koristila sam običan cracle lak, boje za beton, bitumen i lak za čamce, pa obzirom na moju ekonomičnost i sklonost ka zamjenskim materijalima predlažem da se zove - "Recesijski lavor"!
















utorak, 26. listopada 2010.

Pitari, pitari...



Ovaj vikenda sam na mom najdražem otoku malo dekupažirala, u pauzama između ribolova. Moj najdraži objekt uljepšavanja su pitari. Koliko god ih šareno obukli, oni nikad nisu kič vjerojatno zato jer cvijeće u njima neutralizira sve ono što vizualno možda i...hm... ne bi bilo prihvatljivo. Evo mojih dvaju novih uradaka - u crvenom pitariću ponosno se kočoperi pilea a u žutom jedan dugovječni điran tj. pelargonia.


Ovaj post ću završiti posvetom jednoj velikoj ženi koja nije više među nama. Njeni su stihovi mnoga srca oplemenili, njezine su riječi umijele dočarati najljepše boje poput kista velikih slikara.
TI, KOJA IMAŠ RUKE NEVINIJE OD MOJIH
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

subota, 16. listopada 2010.

Stare stvari, novi look

U špajzi sam našla raritetan primjerak kartonske ambalaže za Bianca bijelu kavu. Iznutra "podstavljena" umjetnim materijalom, izvana karton sa kojeg je samo trebalo vlažnom spužvicom sastrugati ostatke "Bianca" natpisa - i medij je kao stvoren za preuređenje. Pakiraju li i danas bijelu kavu u ovako zgodne, nostalgične kutije...? Budući da je višak olovki, flomastera, markera itd. vjerojatno mnogima gorući problem - u šta je bolje preurediti ovakvu prekrasnu kutijicu nego u držač za olovke!


Nakon ovog projekta su me zasvrbjeli prsti za reciklažom! Trenutno sam u fazi proučavanja svega što je odbačeno, napušteno i što naprosto vapi za makeoverom - plastične, kartonske i druge ambalažice, kutije davno istrošenih krema, stare stolice, cipele - ma nema stvari kojoj se uz malo volje i mašte ne može udahnuti novi život! Imaju li stvari dušu - ako su stare i odbačene onda imaju, a udahnuli su im je ljudi koji su ih posjedovali. Jedan razlog više da im pružimo još jednu šansu za novi život. Surfajući netom u moru, zapravo, u bujici ideja naiđoh na ovaj prekrasan primjer gdje je talent za umjetničkim oživljavanjem napuštenih stvari autor spojio sa smislom za biznis. Ova obnovljena sjedalica, fotelja, štagod, košta ni manje ni više nego - 3000 funti! Hm, kad bolje razmislim i ja u svojoj kancelariji imam jednu ovakvu socrealističku fotelju...
Ovu priliku ću iskoristiti i da vam pokažem fotku radova sa jednog štanda koji su mi prije mjesec dana na Šibenskom srednjevjekovnom sajmu oduzeli dah. Također se radi o recikliranim stvarima - starom stolcu, baulu (odnosno, kovčegu za posteljinu), noćnom ormariću i još mnogo toga .... Od svih štandova koji su nudili zaista famozne stvari, ja sam se najduže zadržala kraj ovog , jasno vam je zašto - ovu krasnu kombinaciju shabby shica i decoupaga trebalo je ovjekovječiti na blogu!

srijeda, 13. listopada 2010.

Grad mirisa, boja i začina

Prošli tjedan ostvarila sam svoju staru želju i posjetila Istanbul.
Veličanstveni grad koji se proteže na europskoj i azijskoj strani kontinenta osvaja posjetitelje svojom toplinom, vedrim ljudima i veličanstvenim građevinama iz bizantskog i otomanskog perioda. Imali smo taj peh da u Istanbul dođemo u 5 sati popodne kad je poslovično tamo najveći prometni krkljanac te da iz prve ruke doživimo probijanje kroz kolonu vozila koje je trajalo puna tri sata od ulaza u grad do našeg hotela smještenog u staroj gradskoj jezgri. Neponovljivo iskustvo! No iako svi pričaju o nediscipliniranoj vožnji Turaka, na terenu stvari izgledaju skroz drugačije - u prometnom kaosu svi na neki fascinantni način stižu na svoj cilj bez ugrožavanja ostalih sudionika u prometu, bez nervoze i ljutnje karakteristične za naše vozače. Na donjoj fotki možete vidjeti prometni krkljanac na mostu koji spaja azijsku i europsku stranu grada.



U Istanbulu svaki trg i ulica naprosto ključaju životom i specifičnim istanbulskim trgovačkim duhom. Prodaje se u trgovinama, na bazarima, na ulicama, i to sve - od igle do lokomotive. Želite li nositi brandiranu odjeću? Nema problema, na svakom koraku netko vam nudi vrlo dobre kopije Lacoste, Prade, Gucci - mislim da neću pretjerati ako kažem da se u Istanbulu može nabaviti skoro svaki brand i to po povoljnim cijenama. No, nemojte se zavarati sa brojnim natpisima na internetu u kojima se tvrdi da je Istanbul u globalu jeftin grad, jer je on to davno prestao postojati. Autorica ovog teksta je, primjerice, dvije tuske kave platila 12 lira a to je oko 40-tak kuna u našem novcu, dva kebaba sa pićem i prilozima - 40 lira (oko 160 kn) i dva bureka (koji nisu ništa bolji od naših) 8 lira što je trideset i nešto kunića. Ne dvojim da se u četvrtima udaljenim od centra može jeftinije objedovati, no kad na raspolaganju imate svega tri dana onda ne možete birati.

Što se tiče Grand Bazara ili Kapali Čaršije - obavezno je posjetite, no kupnju na tom mjestu savjetujem samo onima koji imaju volje da se do besvijesti cjenkaju sa lukavim turskim trgovcima. Kupnja u Grand Bazaru nije isplativa investicija jer isti proizvod možete svega par ulica dalje kupiti i za tri puta manju cijenu. Turci inače imaju prekrasne ćilime, zlatninu, suvenire - no kad uđete u Grand Bazar postoji opasnost da se "blokirate" kao ja od prevelike količine informacija i da, naprosto, ne znate kamo biste krenuli i što kupili.



Od drugih mjesta koja sam posjetila moram spomenuti egipatsku tržnicu - carstvo mirisa, začina, čajeva, ulja, prirodnih sapuna, nakita i svega onoga što uljepšava život. Za razliku od razvikanog Grand Bazara ovdje možete povoljnije šopingirati, a prizori na koje nailazite - brda cimeta, vanilije, šafrana, jasmina itd. - naprosto su melem za nos i oči. Na donjoj slici je jedan tipičan štand sa egipatske tržnice.



U Topkapi palači, koju na žalost nisam fotkala zbog problema sa digitalcem, možete vidjeti bogatstvo od kojeg zastaje dah - zlatom i rubinima optočene sablje, zlatna prijestolja i kolijevke, 86-karatni rubin, dijelove tijela Ivana Krstitelja, Muhamedov otisak stopala i Mojsijev štap - ukratko, mjesto koje morate posjetiti.
A tu su, naravno, i plava džamija, Aja Sofija, slavni obelisk podignut 1500-te godine prije Krista, Zmijski stub, Galata kula i još mnogo, mnogo veličanstvenih tragova povijesti koje morate vidjeti.





Noćni život u Istanbulu posebna je priča. Najvećim dijelom odvija se u ulici Taksim gdje su na stotine lokala, noćnih klubova, a na otvorenim uličnim prostorima umjetnici razveseljavaju prolaznike svojim glazbenim točkama ili trbušnim plesom. Odasvud vas veseli ljudi zovu da im se pridružite, zapjevate i zaplešete sa njima! Napokon sam imala prilike vidjeti i slavne trbušne plesačice i znate šta - uživo su još ljepše i gracioznije nego na slikama! Prekrasni parei kojima su omotane urešeni su dukatima koji zveckaju pri svakom pokretu i uz taj modni detalj se veže slijedeća priča - prvotno su trbušne plesačice bile Romkinje i budući da su za svoj ples od bogataša dobijale dukate ušivale su ih u svoje marame da ih ne bi izgubile.
No ono što me najviše oduševilo u Istanbulu to su - ljudi. Budući da naš jezik ima u sebi dosta turcizama, Turci vrlo brzo shvate odakle ste i tad vas sa širokim osmjehom na licu tapšaju po ramenu i zovu "komšija". Veseli, ljubazni prema gostima, uvijek spremni pomoći - Turci su primjer na koji bi se trebali ugledati i Hrvati kada im ljeti dolaze turisti. U razgovoru sa jednim Turčinom on me upitao zašto su Hrvati uvijek tako mrki i neraspoloženi. Uz crvenjenje obraza pokušala sam to opravdati teškom gospodarskom situacijom no bilo je očito da to nije ispravan odgovor. I za kraj - kada dođete u Istanbul obavezno probajte neku od njihovih bezbrojnih delicija - baklavu, kebab, japrak, halvu, lokum... ma tko bi to sve nabrojao. Istanbul je grad kao stvoren za gurmane i ljude koji uživaju u životu. Nadam se da ću ga još barem jednom posjetiti.